Preko
65 milijardi životinja zakolje se svake godine diljem svijeta samo
zbog hrane (što čak ne uključujući morske životinje). Industrijski
uzgoj životinja koji životinjama ne omogućava niti osnovne potrebe
jedini je način proizvodnje tako ogromne količine mesa. Doživotno
ograničena mogućnost kretanja, tama, sakaćenje bez anestezije i
problemi koji nastaju selektivnim uzgojem su cijena koju bića sposobna
osjetiti bol i strah moraju platiti kako bi osigurala tu količinu
mesa. Neizreciva brutalnost prema životinjama dokumentirana je bezbroj
puta tijekom njihovog transporta i u klaonicama.
Razlučivanje kako su životinje osjećajna bića, zadnjih je godina
doprinijelo promjeni stava prema načinu na koji se životinje uzgajaju.
Vrlo je vjerojatno kako slijedeća generacija jednostavno neće prihvatiti
praksu kao što su uzgoj u baterijskim kavezima, pojedinačnim uzgojnim
kavezima, ili transport živih životinja. Slijedeće generacije će
možda u potpunosti okrenuti leđa klanju životinja. Etološke studije
(istraživanja ponašanja životinja) pokazuju nam kako su mnoge životinje,
obzirom na svijest, inteligenciju i sposobnosti osjećanja boli,
razvijenije od neke ljudske novorođenčadi.
Neke od najokrutnijih metoda intenzivnog uzgoja su one koje koriste
najinteligentnije i najdruštvenije domaće životinje, na primjer,
svinje. Rasplodne krmače, ženke svinje koje moraju
“proizvesti” prasce za proizvodnju svinjetine, ograničene su na
pojedinačne metalne odjeljke koji su praktički iste veličine kao
njihova tijela. Onemogućeno im je okretanje, nemaju stelje na
golom betonskom podu i mogu samo stajati ili pokušati leći. Kanalić
izravno iza krmače čini uklanjanje otpada jednostavnijim. Takvo
ograničavanje i izolacija su mučenje za ove visoko društvene životinja.
Ozljede do kojih dolazi često uključuju inficirane i natečene
zglobove, papke i kožu, a koje nastaju trljanjem krmače o šipke
ili od vlastitog izmeta. Krmače se mogu odmarati samo na stražnjim
nogama – pognute glave, poluzatvorenih ili potpuno zatvorenih
očiju, one „tuguju“ kako su to nazvali istraživači životinjskog
ponašanja.
Velika većina kokoši nesilica drži se u
uskim baterijskim kavezima s drugim kokošima. Kavezi su naslagani
jedni povrh drugih. U nekim zemljama kokoš ima prostora veličine
otprilike jednog A4 papira, i stoji na golom žičanom podu, a u
nekim drugim zemljama čak i manje prostora. Za piliće normalno
i neophodno ponašanje, kao što su širenje krila, češanje, mogućnost
pronalaska mirnog mjesta za nesmetano nesenje jaja i uzmicanje
od agresije drugih kokoši nasilno je potisnuto tijekom cijelog
života kokoši u takvom obliku uzgoja.
Transport živih životinja, koji ponekad
uključuje putovanje preko pola svijeta, nemar i brutalnost u klaonicama,
tajno snimljen sadizam prema životinjama: Sve to i više od toga
pokazuje nam da način na koji mi danas koristimo životinje kako
bi nahranili sebe uzrokuje ogromnu količinu jada i patnje bezbrojnim
stvorenjima
|
